Od 1968. do 1971. bilo je puno Omicron satova na servisima i različitim popravcima. U to doba u dućanima ste mogli kupiti samo ograničeni broj satova, a tržište je imalo veće potrebe, onda su se ti Omicron muški satovi počeli prodavati na crno i zato je bilo toliko toga, jer su masovno to uvozili iz Italije, u Trstu je bila centrala, tamo su se kupovali ti satovi i onda su ih tu švercali na domaćem crnom tržištu. 

Bilo ih je i u trgovinama, ali bi to brzo nestalo. Bilo je jako puno tih satova, svako si je mogao priuštiti takav sat, muški satovi su se često poklanjali za važne događaje. Koštao je jednu tadašnju plaću. To je sve bilo drugačije nego danas, kada su ljudi više plaćeni. To je bio sat za radničku klasu, nosili su ga profesori, inženjeri, ali nisu ga nosili direktori. 

Kad sam počeo učiti zanat, to je bio najmasovniji sat u našoj radionici za popravak, u to doba urari nisu smjeli prodavati satove, smjeli su samo popravljati satove i muški satovi Omicron i Seiko su se jako puno popravljali. Bio je to jedan sat srednjeg ranga, ali izuzetno kvalitetan. Ljudi su ga voljeli, imao je lijep izgled, bio je tanak, nije bio prevelik i bio je vrlo pouzdan. Imao je i svoj rang ponude, od ženskih, od srednjih ručnih, od većih ručnih, a posebice muški satovi su bili popularni i ljudi su ga jako voljeli.

Negdje 60-tih godina, onda su bile one pričesti i firma, čak sam i ja bio dobio jedan jer tad je to bilo da se za firmu poklanja sat. I tako sam i ja dobio jedan vrlo lijepi, sa crnim brojčanikom i bio sam jako ponosan na njega. Tada sam imao 10-11 godina i mogao sam ga nositi samo u nedjelju u crkvu. Samo u posebnim prilikama. To je bilo negdje 1964., dok su kroz posao ti muški satovi u moj život ušli oko 1968. godine.…